Sebe nazivam nacionalistom, ali moj nacionalizam širok je kao i sam svemir. On u sebe uključuje sve nacionalnosti ovoga svijeta. Moj nacionalizam uključuje dobro za cijeli svijet. Ne želim da se moja Indija uzdigne na pepelu drugih zemalja. Ne želim da iskoristi ma i jedno jedino ljudsko biće. Želim da Indija bude snažna da bi svojom snagom zarazila i ostale narode. Takva danas nije ni jedna nacija u Evropi; one ne daju snagu drugima. Mahatma Gandhi

Istina je sasvim suprotna: autor nije neodređeni izvor signifikacija koje ispunjavaju jedno djelo; autor ne prethodi djelima; on je određeni funkcionalni princip kojim se, unutar naše kulture, ograničava, isključuje i odabire; ukratko, kojim se onemogućava slobodna cirkulacija, slobodna manipulacija, slobodna kompozicija, dekompozicija i rekompozicija fikcije. Ustvari, ako smo naviknuti da predstavimo autora kao genija, kao neprestani izljev invencije, razlog je taj što u stvarnosti zapravo činimo da on funkcioniše na sasvim suprotan način. Moglo bi se reći da je autor ideološki proizvod, jer ga predstavljamo kao suprotnost njegove historijski stvarne funkcije. (Kada je historijski data funkcija predstavljena u figuri koja je njena inverzija, radi se o ideološkoj funckiji.) Autor je stoga ideološka figura kojom se obilježava priroda straha od širenja značenja. Ove riječi možda djeluju kao poziv na oblik kulture u kojoj fikcija ne bi bila ograničena figurom autora. Bio bi međutim čisti romanticizam zamišljati kulturu u kojoj bi fiktivno operisalo u sasvim slobodnom stanju, u kojoj bi fikcija bila stavljena na raspolaganje svakome i razvijala se bez prolaska kroz neku vrstu neophodne ograničavajuće figure. Iako je, od osamnaestog vijeka, autor igrao ulogu regulatora fiktivnog, ulogu sasvim karakterističnu za naše doba industrijskog i buržujskog društva, individualizma i privatnog vlasništva, ipak, s ...

Da li to pokazuje da je nacionalizam, ipak, nebitan? Ili čak da je on proizvod ideologije, izmišljotina grozničavih filozofa koja je na neki misteriozni način zavladala nekim misteriozno podložnim nacijama? Ni u kojem slučaju. Takav bi se zaključak, ironično, približio jednom prešutnom, zaobilaznom prihvatanju najveće zablude ideologije nacionalizma: tvrdnje da su 'nacije' tu, u samoj prirodi stvari, i samo čekaju da ih neki 'buditelj' 'probudi' (omiljena nacionalistička fraza i predstava) iz svojih nesretnih drijemanja. Iz činjenice da se većina potencijalnih nacija nije nikada 'probudila' i da ne dolazi do velikih potresa koji čekaju svoje ispunjenje, dalo bi se zaključiti da nacionalizam ipak nije bitan.  Ali takav zaključak prihvata društvenu ontologiju 'nacija', samo priznajući, možda blago iznenađeno, da nekima od njih nedostaje snage i vitalnosti koji su im potrebni da bi ispunili sudbinu koju im je historija namjenila. Ali nacionalizam nije buđenje stare, latentne, uspavane sile, iako se takvim zaista predstavlja. On je zapravo duboko internaliziran i ovisan o obrazovanju visokih kultura zaštićenih vlastitim državama. On koristi neke od postojećih kultura, uglavnom ih u tom procesu transformirajući, ali je nemoguće da iskoristi sve i jednu. Jednostavno ih postoji previše. Održiva država koja podupire višu kulturu ne može pasti ispod određene minimalne veličine ...

Nema potrebe za romantizacijom muslimanske većine u Bosni. Ali oni su razvili kulturu koja izražava pluralističku i tolerantu stranu osmanske tradicije – nešto od ovog suptilnog i raznolikog karaktera se može naći u pričama Ive Andrića, jugoslavenskog nobelovca – i nemaju pretenzija prema teritoriji ili identitetu drugih. Bosanski predsjednik, Alija Izetbegović, je praktikujući musliman, što ga čini izuzetkom među njegovim sugrađanima. Pročitao sam njegovu knjigu, Islam između istoka i zapada, pomalo ekscentrično djelo prožeto gotovo sitinčavom posvećenošću ideji simbioze između „tri monoteizma“ i humanističkoj tradiciji društvene reforme. U donekle nadrealnoj atmosferi konferencije za novinare pod granatama, pitao sam Izetbegovića, kojeg i Srbi i Hrvati optužuju da želi proglasiti fundamentalističku republiku, šta misli o fatvi protiv Salmana Rushdiea. Odvratio je odgovorom koji definiše „umjerenog“ muslimana, tvrdeći da mu se knjiga ne sviđa, ali da se ne može složiti sa nasiljem protiv autora. Moguće je sresti pokojeg bosanskog muslimanskog fanatika, i istina ja da su neki od njih pokušali da zarobe neke sarajevske Srbe u fudbalskom stadionu. Ali ta akcija je ubrzo zaustavljena i jednoglasno osuđena u Oslobođenju. Nijedan od bosanskih Srba koje sam sreo nije se žalio na okrutnost ili diskriminaciju, a u onim slučajevima u kojim su čuli za izolovane slučajeve ...

Za razvoj nacionalnosti iz jedne ili više etnija daleko najbitniji i najprisutniji faktor je postojanje široko rasprostanjene književnosti na lokalnom jeziku. Duga borba protiv eksterne prijetnje takođe može imati značajan uticaj kao i, pod određenim uslovima, stvaranje države, iako ono u drugim slučajevima ne mora imati apsolutno nikakvog uticaja na nacionalnost. Nacija može prethoditi ili slijediti svoju državu, ali joj ona sasvim izvjesno pomaže pri uspostavljanju veće samosvijesti. Većina takvih razvoja je stimulisana idealom nacionalne države i svijeta kao društva nacija  izvorno „imaginiranog“, ako vam se dopada ta riječ, kroz ogledalo Biblije, prvog udžbenika Evrope, ali pretvorenog u formalnu političku filozofiju ne prije devetnaestog vijeka a zatim gotovo kanoniziranog od strane predsjednika Woodrowa Wilsona i Versailleskog mirovnog ugovora iz 1920. Etnija je grupa ljudi sa zajedničkim kulturnim identitetom i jezikom. Ona ...

Vidjeli smo da je u sedmom stoljeću, nakon migracija Srba i Hrvata, linija koja je djelila te dvije grupe prolazila kroz Bosnu. Nije jasno gdje se nalazila, niti koja je grupa – ako ijedna – kontrolisala veći broj Slavena u Bosni ili većim teritorijem Bosne. Važnije je da je većina stanovništva tog područja poticala od izvornih migracija Slavena koje su prethodile dolasku malobrojnijih Srba i Hrvata. Slavenska komponenta poticala je od jedne jedinstvene slavenske grupe. Prema tome, slavenska baza Srba, Hrvata i Bosanaca je jednaka. Tokom Srednjeg vijeka, Bosanci su sebe nazivali Bosancima ili su koristili još lokalnije (okružne, regionalne) nazive. Tokom Srednjeg vijeka nije bilo govora o tome da se Bosanci nazivaju Srbima ili Hrvatima. Osmanlije su osvojile Bosnu i Hercegovinu i kategorisale stanovništvo ne po etničkim, već po vjerskim kriterijima – muslimani, pravoslavci i katolici. Tokom osmanskog perioda takođe je došlo do velikih migracija i višesmjernih konverzija. Konačno, tokom devetnaestog vijeka, a pogotovo tokom austrijske okupacije, koja je započela 1878., pojavio se nacionalizam, a nacionalisti su tvrdili da je svaki katolik Hrvat a svaki pravoslavac Srbin. Ali što se tiče porijekla ovih bosanskih katolika i pravoslavaca, to je bilo besmisleno. Stanovništvo je bilo u velikoj mjeri izmješano (rezultat ...

Na jednoj polovici Europe leži goropadne velikoće orijaš. Njegovo tjeme kuplje se u sinjem morju Adrije; a njegove goleme noge upiraju se kroz sjeverni led i snijeg na zidine Kininske; u krepkoj, kroz srdce turskoga carstva spruženoj desnici nosi Crno morje, a vu lijevoj kroz srdce Njemačke zemlje rastegnjenoj ruci drži Baltik. Njegva glava jest srednja Ilirska, ovjenčana cvijetjem toploga juga; njegova prsa Vugerska; grudi Planine hrvatske; njegovo srce je pod starimi Tatrami; njegov želudac ravnina Polska, a trbuh i noge neizmjerni prostori ruski. – I taj orijaš jest naš narod – narod vu Europi največji – narod slavjanski; jerbo kosti i meso toga goropadnoga tijela jesu bratja Slavjani, a krv, koja ovo golemo tijelo oživljuje, jest jedna krv naše matere Slava, to jest jedna narodnost slavenska. Istina je da ne teče ta krv jednako po vsih kotrigih ovoga tijela, ali i kod Nijemcev istim načinom taj tečaj pretrgnjen jest, a zato vendar neprestanu svu jednoplemenu bratju za naravske kotrige jednoga njemačkoga tijela držati, niti komu na pamet dojde da ono zabrani što je tako i ne drugačje i što promijeniti od človječanske moći nezavisi. Našemu vseljubljenomu Caru vjerni Auštrianci naravskim načinom i zakonom drže se za kotrige istoga tijela k ...

Jugoslovenske etničke statistike sadrže kategoriju nacionalno neopredeljenih muslimana ili nacionalno neopredeljenih Jugoslovena koja je u većini obuhvatala muslimane. Kod njih očigledno nije bila prisutna i izražena nacionalna svest pa su se izjašnjavali po verskoj pripadnosti. Iako su komunisti formirali šest republika, oktroisali makedonsku i crnogorsku veštačku naciju, nisu se usudili da inaugurišu i bosansku. Istina, u 19. veku zabeležen je bio pokušaj vrhovnog austrugarskog administratora Benjamina Kalaja da uspostavi bosansku naciju. Vladimir Čorović navodi da je Kalajev cilj bio “stvaranje posebnog bosanskog patriotizma da bi se tim suzbile veze stanovništva BiH sa slobodnim srpskim državama.” (str. 70.) Između dva svetska rata nemački autor Ernest Aurih je pisao: “Baron Kalaj je pokušao da spoljno žigosanje posebno Bosne oformi i unutra, i da nastoji obrazovati jedno svesno bošnjaštvo nasuprot etničkim činjenicama trojako sastavljenog stanovništva Bosne... Njegova državnička ideja je bila da Hrvate, muhamedance i Srbe stopi u jedinstvenu celinu, pa onda, ako to uspe, da Hrvatima i muslimanima poveri vodeću ulogu.” (str. 71.) I nadvojvoda Franc Ferdinand je zastupao slične ideje: “Najpre sve baciti u isti lonac, a onda pustiti na površinu Hrvate.” (str. 71.) Kako navodi Kostić, “reakcija celokupnog srpskog naroda bila je strašna. Sa Kalajevim “bošnjaštvom” i “bošnjačkim jezikom” pravljene su ...

Tko su uopće ti ljudi oko te sulude ženke? Nekakav kavkaski Grk, po majci iz Smirne, po ocu iz Kijeva, Gruzinac, koji je radio kao novinar u Rigi, a sada se vuče po panonskim šumama i ima crnu pidžamu, a kuha punč, kakav je pio Ljermontov kao zaljubljeni mladić u Tiflisu. A Bobočka je Madžarica, Panonka, Međimurka, s nekakvom švapsko-furlanskom i južnoštajerskom mješavinom svoje šljivarske krvi, te ne zna ni hrvatski! A on sam po ocu je nepoznanica, Valentijevi su doputovali u Krakov iz Verone, a u Vilnu priženili se k litavskim djevojkama: njegov otac, kamerdiner Filip, rodio se u Ždali, a mati mu je bila Madžarica iz Stolnog Biograda. Litvini, Ukrajinci, Veronezi, Panonci, Madžari, iz kakvih su daljina, iz kakvih su dalekih neshvatljivih magla doputovala njihova tijela u ovo zadunavsko blato i sada gmižu tu u svojim malim vidokruzima, a krv im kola u žilama i teče. I tko tu može u svemu tome micanju i isprepletenosti biti dosljedan? Imao je pravo neku noć onaj antipatični Grk, da je "narodnost malograđanska predrasuda". On je opet jedamput - protiv svog boljeg intimnog uvjerenja u sebi - pravdao, da je narodnost subjektivna pojava, spirtualisitička, pojam metafizičkog porijekla! On se uopće u ...

Na Zapadu se općenito smatra da su nedavni ratovi u Hrvatskoj i Bosni bili "etnički sukobi", nastali ključanjem opskurnih, ali žilavih etničkih mržnji među lokalnim stanovništvom. Cijeli taj pristup temi je suštinski pogrešan: on zanemaruje primarnu ulogu političara (prije svih, srbijanskoh nacionalkomuniste Slobodana Miloševića) u izazivanju sukoba na političkom planu, a posebno činjenicu da te ratove nisu poveli obični civili, već odozgo dirigirane oružane snage. Diskurs o "vjekovnim etničkim mržnjama", kao karakterizacija povijesti ovih regiona, uveliko je pogrešan; nikad nije bilo "etničkih ratova" u "drevnoj" povijesti Bosne ili Hrvatske, a jedini sukobi koji su u sebi dijelom nosili etnički karakter su oni savremeni, nastali u veoma posebnim geopolitičkim uslovima (Drugi svjetski rat, prije svega). Bilo je tu, dakako, izvjesnih elemenata predrasuda, vezanih ponegdje za religijska pitanja, a drugdje za sjećanja na Drugi svjetski rat. Ali, između sitnih predrasuda, s jedne strane, i vojnog sukoba, koncentracionih logora i masovnog ubijanja, sa druge, put je dug: političkilideri su bili ti koji su gurnuli narod tim putem - a ne obratno. (...) Bosna je bila historijska zajednica, geopolitički entitet koji je uživao gotovo neprekinutu povijest kao takav (kao jedinica unutar osmanske, austro-ugarske i jugoslavenskih država), još od srednjeg vijeka. Kosovo nije takva historijska zajednica: od ...