Autor: Gorčin

Kulturna manifestacija Slovo Gorčina, Fondacija Mak Dizdar i Umjetniča kolonija Počitelj pozivaju Vas na   Predstavljanje nove postavke Makove hiže u Stocu, 15. septembra 2012.   18:00 Koktel druženje   19:00 Slovo o  postavci: Obogaćena i inovirana izložba „Mak Dizdar – čovjek i pjesnik“ Rudolf Kutzli – „Motivi sa stećaka“ (crteži u tušu) Adis Fejzić  – „Meditacije o stećku“ (reljefi) Halida Emrić – „Dobri Bošnjani“ (keramike) Senad Šabanović – „Stećci“ (replike u gipsu) Amra Zulfikarpašić – „Bosančica“ (skulpture) Gorčin Dizdar – „Stećci iz Armenije“ (fotografije) 19:30 Recital Glasovi medijevalne Bosne Za sve dodatne informacije, obratite se na …

Bogumilski pokret nastao je u X. v. u Bugarskoj, ali njegovi koreni sežu daleko u prošlost preko pavlićanstva u manihejstvo. Sredinom III. v. javio se u Persiji propovednik Manes sa sinkretičnim učenjem u kojem je spojio hrišćanske, persiske i budističke elemente. Polazio je od dualizma – verovanja u večitu borbu svetlosti i tame, dobrog i zlog boga; u vidljivom svetu vlada zlo koje treba pobediti duhovnim preporodom. Njegovi su vernici bili podeljeni u „savršene“ (perfecti) i „slušaoce“ (auditores). Prvi su bili strogi asketi koji su se uzdržavali od žena, mesa i svojine; drugi su imali da slušaju savršene i da…

Oblast Gacka se prvi put spominje u Ljetopisu popa Dukljanina, kao sastavni dio Podgorja, koje je bilo smješteno između Huma, Neretve, Travunije i Dulklje (na jugu) i Bosne (na sjeveroistoku i sjeveru), koje su teritorijalno pripadale prostoru zvanom Zagorje. Pomenuti Ljetopis u svojoj XXX glavi kaže, da je kralje Predimir svoju zemlju podijelio sinovima: Hvalimiru – Zetu, Boleslavu – Trebinje, Dragoslavu – Hum, a Podgorje ili Submontanu (vjerovatno najmlađem sinu) Svevladu. U Ljetopisu takođe stoji da su u sastav Pdogorja tada ulazile ove župe: Onogošt, Morača, Komarnica, Piva, Gerico (Gacko), Gvizemo, Netusini, Kom, Debreca, Neret i Rama. Teško je utvrditi…

Dvadeset i pet učesnika Likovne kolonije u Počitelju, likovnih umjetnika iz svih krajeva bivše Jugoslavije, bili su, kao gosti Makove hiže Fondacije Mak Dizdar, u cjelodnevnoj posjeti Stocu i Hiži Bilo ih je dvadesetipet. Njih dvadeset i petoro, netom ugniježdenih u mekost, u vrelinu i putenost  kamene školjke nebesnog Počitelja, u počiteljskoj Likovnoj koloniji… Tek što su hametice divotom opijeni prvo vino večernje popili, tek noć  prvu presanjali, pa dotakli evo jutarnje blizine i počeli ih znatiželjno uobličavati, vidike eno  što nekamo uporno bježe naslućivati i okom ih stizati i dostizati, tek što su svoje buduće crteže, slike i forme…

Aliđun je romski praznik koji se slavi 2. augusta i predstavlja prekretnicu  ljetnjeg perioda. Za Rome  je  taj dan  značajan,  jer  sumiraju  svoje uspjehe  i nespjehe, zaradu i gubitke koju su ostvarili tokom ljeta i počinju pripreme za zimu. Posebnu simboliku za Rome imaju čergare, koji se tog dana, sa svojim čergama, skupljaju na istom mjestu, slave i „svode račune“. Na sve strane se lože vatre, peku jagnjad, igra se, pjeva i veseli. Ovaj praznik slave i muslimani (Aliđun) i pravoslavci (Ilindan). S Aliđunom, narodna tradicija povezuje i islamizaciju, što se ogleda naročito u izreci „Do podne Ilija, od podne…

KAMENI KRINOVI (LJILJANI) Šetao sam poljem kamenih krinova, njihove latice su tajanstveno širile mirise mistične prošlosti i čuvale duše dobrih ljudi zaljubljenih u sunce, mjesec i prirodu. Te kamene ruke su prijateljski pozdravljale, kao da dolaze sa neke druge planete a ne iz zemlje Bosne, koja vijekovima bije ljuti boj sa maramom preko očiju, ne znajući ni kuda ide ni odakle je došla. Vremenom lišće je mijenjalo boje, čas zelena, čas tamnosmeđa, boje su odlazile i vraćale se, i tako vijekovima u začarani krug. Zambak je i dalje cvjetao u tvojim očima, i djevojačke marame su igrale vesela kola i dvorske turnire…

Selo Trnovo, Bjelašnica, XIV – XVI vijek. Snimljeno 17. juna 2012.

Gore je Polarna zvijezda A dolje Venera Onamo vjetar sjeverni A tamo južni Ko će mi kazati gdje je Pravac ljubavi A gdje Pravac Smrti Mak Dizdar, Okrutnosti kruga, 1960. 

(PIŠE: ALEN ZEČEVIĆ) Razmišljajući o formulaciji naslova ovog eseja mislima sam prošao kroz borama pisana  stoljeća naše Bosne i kako bih se zaustavljao u svakom od njih osjećao bih prisutnost duha Mehmedalije Maka Dizdara. U jednom od tih stoljeća najviše sam se zadržao, baš kao i Mak, zakoračio u vrijeme što je postalo njegova umjetnička preokupacija, vrijeme koje je bilo predmetom njegovog divljenja i iz kojeg se razvijalo njegovo osebujno životno djelo ispisano fragmentima bosančice. O životu Mehmedalije Maka Dizdara pisali su mnogi i svi su saglasni sa istinom da je kulturna ostavština Maka Dizdara neprocjenjiva za bosanskohercegovačku kulturnu tradiciju.…

Muzej Vlade Miloševića se i danas nalazi u jednoj od starih Banjalučkih vila na takozvanom Carskom drumu. To je kuća u kojoj je Vlado zadnjih godina stvarao a vila bi uskoro trebala da bude proglašena zaštićenim spomenikom. (Priređeno sa sr.wikipedia.org) Vlado Milošević – Kameni spavač (pdf) http://youtu.be/P6uC7JU7WEw

Makova hiža u Stocu odnedavno je postala bogatija za veličanstveni doprinos bosanskohercegovačko-australskog akademskog skulptora Adisa Fejzića (http://www.addis.com.au/): dva kućna zida pretvorena su u prozore prema zagonetnom svijetu bosanskog srednjovjekovlja. U bašti, kolo od 13 likova igra svoj ples, dok iznad njih ritam univerzuma titra u obliku vinove loze, arhetipskog simbola vječnosti i života. Tek pažljiviji pogled otkriva aždaju sakrivenu iza stabla masline, suočenu sa mačem posljednjeg člana kola, nepoznatog ratnika čija glava je tek naznačena sa dva koncentrična kruga. Rep aždaje se izvija, a njen kraj neprimjetno se nastavlja u lozu iznad igrača. Na drugom kraju kola, pak, vladarski štap,…

Piše: Enver Dizdar Dobro smo se pokarabasali Avdo Sidran i ja po štampi prije par godina. I onda se, prvi put nakon toga, sreli prije nekoliko mjeseci, „pred svjedocima“. Pružio mi Avdo ruku, drži je u zraku, kao da nije siguran hoću li je  prihvatiti. Vidi se da misli, a i ja tako mislim – kako je on za našu bivšu kavgu krivlji. Ja prihvatam ruku prekopolustoljetnog poznanika i prijatelja, bez hinle, iskreno, jaranski. A Avdo će: „Izvini, shvati, ono onda…“ „Ma bolan Avdo, ti znaš  da ja tebe volim, i ovako i onako..“ – kažem ja i nastavismo…