Autor: Gorčin

Dvadeset i pet učesnika Likovne kolonije u Počitelju, likovnih umjetnika iz svih krajeva bivše Jugoslavije, bili su, kao gosti Makove hiže Fondacije Mak Dizdar, u cjelodnevnoj posjeti Stocu i Hiži Bilo ih je dvadesetipet. Njih dvadeset i petoro, netom ugniježdenih u mekost, u vrelinu i putenost  kamene školjke nebesnog Počitelja, u počiteljskoj Likovnoj koloniji… Tek što su hametice divotom opijeni prvo vino večernje popili, tek noć  prvu presanjali, pa dotakli evo jutarnje blizine i počeli ih znatiželjno uobličavati, vidike eno  što nekamo uporno bježe naslućivati i okom ih stizati i dostizati, tek što su svoje buduće crteže, slike i forme…

Aliđun je romski praznik koji se slavi 2. augusta i predstavlja prekretnicu  ljetnjeg perioda. Za Rome  je  taj dan  značajan,  jer  sumiraju  svoje uspjehe  i nespjehe, zaradu i gubitke koju su ostvarili tokom ljeta i počinju pripreme za zimu. Posebnu simboliku za Rome imaju čergare, koji se tog dana, sa svojim čergama, skupljaju na istom mjestu, slave i „svode račune“. Na sve strane se lože vatre, peku jagnjad, igra se, pjeva i veseli. Ovaj praznik slave i muslimani (Aliđun) i pravoslavci (Ilindan). S Aliđunom, narodna tradicija povezuje i islamizaciju, što se ogleda naročito u izreci „Do podne Ilija, od podne…

KAMENI KRINOVI (LJILJANI) Šetao sam poljem kamenih krinova, njihove latice su tajanstveno širile mirise mistične prošlosti i čuvale duše dobrih ljudi zaljubljenih u sunce, mjesec i prirodu. Te kamene ruke su prijateljski pozdravljale, kao da dolaze sa neke druge planete a ne iz zemlje Bosne, koja vijekovima bije ljuti boj sa maramom preko očiju, ne znajući ni kuda ide ni odakle je došla. Vremenom lišće je mijenjalo boje, čas zelena, čas tamnosmeđa, boje su odlazile i vraćale se, i tako vijekovima u začarani krug. Zambak je i dalje cvjetao u tvojim očima, i djevojačke marame su igrale vesela kola i dvorske turnire…

Selo Trnovo, Bjelašnica, XIV – XVI vijek. Snimljeno 17. juna 2012.

Gore je Polarna zvijezda A dolje Venera Onamo vjetar sjeverni A tamo južni Ko će mi kazati gdje je Pravac ljubavi A gdje Pravac Smrti Mak Dizdar, Okrutnosti kruga, 1960. 

(PIŠE: ALEN ZEČEVIĆ) Razmišljajući o formulaciji naslova ovog eseja mislima sam prošao kroz borama pisana  stoljeća naše Bosne i kako bih se zaustavljao u svakom od njih osjećao bih prisutnost duha Mehmedalije Maka Dizdara. U jednom od tih stoljeća najviše sam se zadržao, baš kao i Mak, zakoračio u vrijeme što je postalo njegova umjetnička preokupacija, vrijeme koje je bilo predmetom njegovog divljenja i iz kojeg se razvijalo njegovo osebujno životno djelo ispisano fragmentima bosančice. O životu Mehmedalije Maka Dizdara pisali su mnogi i svi su saglasni sa istinom da je kulturna ostavština Maka Dizdara neprocjenjiva za bosanskohercegovačku kulturnu tradiciju.…

Muzej Vlade Miloševića se i danas nalazi u jednoj od starih Banjalučkih vila na takozvanom Carskom drumu. To je kuća u kojoj je Vlado zadnjih godina stvarao a vila bi uskoro trebala da bude proglašena zaštićenim spomenikom. (Priređeno sa sr.wikipedia.org) Vlado Milošević – Kameni spavač (pdf) http://youtu.be/P6uC7JU7WEw

Makova hiža u Stocu odnedavno je postala bogatija za veličanstveni doprinos bosanskohercegovačko-australskog akademskog skulptora Adisa Fejzića (http://www.addis.com.au/): dva kućna zida pretvorena su u prozore prema zagonetnom svijetu bosanskog srednjovjekovlja. U bašti, kolo od 13 likova igra svoj ples, dok iznad njih ritam univerzuma titra u obliku vinove loze, arhetipskog simbola vječnosti i života. Tek pažljiviji pogled otkriva aždaju sakrivenu iza stabla masline, suočenu sa mačem posljednjeg člana kola, nepoznatog ratnika čija glava je tek naznačena sa dva koncentrična kruga. Rep aždaje se izvija, a njen kraj neprimjetno se nastavlja u lozu iznad igrača. Na drugom kraju kola, pak, vladarski štap,…

Piše: Enver Dizdar Dobro smo se pokarabasali Avdo Sidran i ja po štampi prije par godina. I onda se, prvi put nakon toga, sreli prije nekoliko mjeseci, „pred svjedocima“. Pružio mi Avdo ruku, drži je u zraku, kao da nije siguran hoću li je  prihvatiti. Vidi se da misli, a i ja tako mislim – kako je on za našu bivšu kavgu krivlji. Ja prihvatam ruku prekopolustoljetnog poznanika i prijatelja, bez hinle, iskreno, jaranski. A Avdo će: „Izvini, shvati, ono onda…“ „Ma bolan Avdo, ti znaš  da ja tebe volim, i ovako i onako..“ – kažem ja i nastavismo…

Piše: Enver Dizdar ( Ovaj je tekst napisan na molbu revije Pozitiv i njime je, u novembarskom njenom broju, trebala biti obilježena 94. godišnjica rođenja Maka Dizdara. Kako je u međuvremenu Pozitiv – kao i gotovo sve drugo dobro što je kod nas bilo –  prestao postojati, objavljujemo tekst na našim „stranicama“.)       Kakav ironičan dan danas. Dan poput  kavog izgubljenog kišobrana u birou „Izgubljeno – neđeno“ na usputnoj stanici planetarne drame. Dan kao dan… Divan dan za Sudnji dan… Vidio sam na tv ekranima, vidio na stranicama novina da danas je, 17. oktobra, Međunarodni dan borbe protiv…

Bošnjačka i hrvatska djeca u Stocu idu školu u različitim smjenama, nema miješanja ni u kafanama, ali ima bend u kojem ne gledaju na nacionalnost. U bosanskohercegovačkom gradu Stocu,  16 godina nakon rata u BiH i 17 nakon bošnjačko-hrvatskog sukoba, rijetki su projekti u kojima zajednički sudjeluju sva tri naroda. Grad ima kafane za Bošnjake i kafane za Hrvate, nastava u školama se odvija u smjenama odvojenim za bošnjačku i hrvatsku djecu, o političkim temama se rijetko raspravlja na ulici. No, Stolac ima i svoju ljepšu stranu, o čemu priču donosi reporterka Al Jazeere Arduana Kurić. Prijateljska atmosfera u Trebinju…

Nakon obilaska najznačajnijih spomenika armenske kulture u neposrednoj blizini Jerevana uz korištenje javnih prevoznih sredstava – ili, preciznije, poluraspadnutih kombija poznatih kao maršrutke – odlučili smo da na nekoliko dana iznajmimo automobil i upustimo se u avanturu vožnje na Kavkazu. Glavne armenske saobraćajnice u relativno su dobrom stanju, ali kako svojom širinom dopuštaju dosta komotno mimoilaženje tri auta, preticanja su toliko haotična da, u poređenju, balkanske ulice djeluju uređeno poput njemačkog autobahn-a. Barem polovina automobila u Armeniji su “Lade” koje nekim čudom dostižu brzine od 150 kilometara na sat, a pored njih na ceste nerijetko zna zalutati i poneko stado…