Autor: Gorčin

Pred nama su dva puta, od kojih jedan moramo izabrati. Jedan je od njih, da mi muslimani u Bosni i Hercegovini postanemo posebna samostalna grupa, muslimanska i da vodimo samo muslimanski politiku i borbu. Drugi je, da odbacimo vjersko dijeljenje i vjersku borbu i da u zajednici sa ostalim sugrađanima drugih vjera vodimo nacionalnu borbu. Prvi je put našem svijetu mnogo bliži i razumljiviji. On je isti kao i dosadnji, a naš je svijet konzervativan, ne voli radikalnih promjena i mrzi novotarije. Kao i svuda! Ovaj put od nas stvara samostalnu grupu, ujedinjuje nas u borbi, a to je za…

Za moj rodni Bosanski Petrovac Volter, ismijavajući teologe, morao bi reći: ovo nije grad; jer bi Bog koji je svakoj tvorevini dao neku svrhu, pa tako i rijekama (da svaka teče kroz neki grad), navratio i kroz njega bar neku manju. Alo Bog svrhoviti na jednoj strani uzima, na drugoj daje, tako i meni: jednoga dana uzbuđeno sam ugledao nešto, prvi put, za šta nisam imao imena ni riječi, i što nikako nije moglo da stane ni pod kakvu riječ i ime, ni poslije. Mogla mi je tada biti treća-četvrta godina. Otac me je posadio pokraj sebe u fijaker –…

Duhovne tekovine jednog naroda, koliko god se one malo cijenile prema brigama svakidašnjeg života, ipak su najdragocjenije što može da dade jedan narod. U ovom napisu riječ je o duhovnoj tekovini jedne naše sredine koja je kroz četiri vijeka bila ekonomski, kulturno i društveno izolirana, živeći u vlastitoj atmosferi i iživljavajući se u granicama svojih mogućnosti i postojećih prilika. Ta sredina je Bosna koja je, kroz vrijeme trajanja feudalnog sistema, stvarala i svoje duhovne tekovine, od kojih na prvo mjesto dolazi sevdalinka, jer je ona najkarakterističnija po njih u toj epohi njihova života. Sevdalinka je zapravo društvena tvorevina koja nosi…

Govoreći o općim životnim temama, koje su oduvijek preokupirale religiju i filozofiju, ali i poeziju, Mak Dizdar je nastojao da u vraćanju vjerovanju pripadnika Crkve bosanske, Dobrih Bošnjana, iskaže tu vjekovnu muku srednjovjekovnog bosanskog čovjeka jezikom koji je spoj savremenog idioma i dalekog jezičnog idioma svojih predaka, pokazujući istovremeno muku i dramu savremenog čovjeka. Spajajući zavičajno i univerzalno, Mak Dizdar na taj je način pokazao da te općečovječanske teme mogu biti iskazane i jezikom Bosne i njenih dalekih predaka. Ustvari, taj starobosanski jezik ovaj pjesnik nije smatrao mrtvim, nego nepravedno zaboravljenim i odbačenim, pa je u pjesničkoj verbalnoj preobrazbi stara…

Dvotomno izdanje Fondacije Mak Dizdar, koje po prvi put u dvije knjige ujedinjuje Makovo cjelokupno poetsko djelo i ono najznačijnije što je o njemu pisano, promovisano je 29. Decembra 2008. u Bošnjačkom institutu. Promotori su bili Amila Buturović, profesor orijentalistike na kanadskom univerzitetu York, Enver Kazaz, profesor književnosti na Sarajevskom unverzitetu i autor predslova “Slova o Maku”, te pjesnici Marko Vešović i Mile Stojić. Prisutnima se takođe obratio predsjednik Fondacije Mak Dizdar Enver Dizdar.[PSGallery=1n30xhnghg]

U Dizdarevoj pjesmi Razmirje rađaju muškarci. Što, dakako, podsjeća na biblijske rodoslove: „Abraham rodi Isaka; Isak rodi Jakova; Jakov rodi Judu i braću njegovu; Juda rodi Faresa i Zaru s Tamarom; Fares rodi Esroma, Esrom rodi Arama; Aram rodi Aminadaba; Aminabad rodi Naasona, Naason rodi Salamona; Salamon rodi Boaza s Rabom, Boaz rodi Obeda s Rutom; Obed rodi Jeseja; Jesej rodi kralja Davida”. Kao što vidimo, u jenađeljski rodoslov uspjele su da se prokijumčare tri žene kako bi s muškima podijelie muku rađanja. Ali muški porođaji u Razmirju pute i ka feudalnim rodoslovima kojih ima i u Dizdarevoj antologiji Stari…

U davno u slavno u bana Stipana Drugog Vukcu se rodi sin Vučihna Tad vrati se s grčkih strana S deset uboja s deset rana – On zgibe tako u službi vjernoj Za svoga gospodina U vrijeme bana i kralja Tvrtka Vučihna Vučić rodi sina Vuka U vjernoj službi za svog gospodina Ubi ga tagda negdje na razmirju Ungarska carska ruka I Vukić njegov rodi sina Vukajla Poželiv zdravlja i snage da bude Hude ga tad turačke sablje pogube Za smjernu i vjernu službu Za svoga gospodina U vrijeme kraljice naše Jelene Grube U jednom zapisu dijaka kralja Ostoje Ovakvi…

Značajno je da gajenje oba skupa vrijednosti u osmanskoj Bosni, lokalnih i translokalnih, nije uvijek zahtijevalo poseban socijalni status, jezički sistem i svetost iskustva, niti je impliciralo otpor prema ortodoksiji ili ortopraksiji određenog vjerskog sistema. Mnogi izvori zapravo ističu da se zajednice bosanskih katolika, pravoslavaca ili muslimana nikada nisu sistematski opirale ili podržavale svoja ekskluzivna “zvanična” ili “popularna” vjerovanja i prakse ili negirale jedan sistem vrijednosti nasuprot drugog  na temelju društvenog statusa. Ono što izvori zapravo nude su izvještaji o miješanju niske i visoke kulture, svetog i profanog, i standardizovanog i narodnog jezika unutar i preko granica pojedinih vjerskih kultura.…

Bogumilski skulptori, slobodni od svake artističke manire svoga vremena, promatrali su stvari i pojave oko sebe na svoj vlastiti način, i oni su u tome poslu bili, nema sumnje, neka vrsta izumitelja. Ovi umjetnici živjeli su u izolaciji bosanskih planinskih šuma, u prostorima za prometne prilike onog vremena ogromnim: od Jadrana do Save put preko bosanskih prašuma trajao je tri nedjelje. Sjeverni slovjenski došljaci, pred zidinama bogatog antemurala talasokratskog bizantinskog dalmatinskog temata, meso za galije mletačke i lomače latinske i grčke, u panici pred svime što je za ove heretike kao civilizacija predstavljalo sigurnu smrt, ovi skulptori nijesu djelovali u…

V’ ime otca i sina i svetoga duha. Az sveti Grgur, a zovom ban Stjepan, sin gospodina bana Stjepana, po milosti božijej gospodin vsim zemljam’ bosan'skim, u Soli i Usori i Dolnjim krajem, i Hlmske zemlje gospodin, i brat moj knez Vladislav: Bi milost naju knezu Vlkoslavu, sinu kneza Hrvatina Ključkog, jere ostavi hrvatskoga gospodina i Bapšiće, – naju milost djela. I dasva mu u djedinu i isklad u vijeku, jemu i jegovu posljednjemu, dokole je naše sjeme u Bosni i dokole je vjeran nam Vlkoslav. A ni jednomu jegovu bratu ne dasmo, ni sinovcu jegovu, razvje knezu Vlkoslavu. I…

Bosanski nadgrobni spomenici prate tok naše likovne civilizacije od IX stoljeća pa do pada Bosne, zemlje patarenske, godine 1463. Bosna je bila manihejska i bogumilska vjekovima, i ona je to ostala sve do svoje političke katastrofe pod papom Piom II, humanističkim laureatom i tršćanskim biskupom Enejom Silvijem Piccolominijem. Bosna je bila „refugium haereticorum“ zapadnoevropskog manihejskog svijeta, sjedište manihejskog Antipape i moralno-intelektualni centar albigenskog otpora poslije pada Provanse. Ovi bosanski nadgrobni spomenici, koji nam poganski prkosno govore o životnim radostima, o plesovima, o ljepotama lova, životinja i bilja, očit su dokaz jakog artističkog i moralnog nonkonformizma, koji je trajao stoljećima. Prvi,…

BOSNA. Ime Bosne nije lako protumačiti, tj. nije lako riješiti odakle dolazi ime oblasti Bosna. Bilo je o tome više teorija, ali je najvjerovatnija ona koja tvrdi da je ime oblasti Bosne došlo od rijeke Bosne (Jelenić dr. fra Julije, Problem imena Bosne, Franjevački Vijesnik, 1930, 1-5; Taloci Lj., O značenju imena „Bosna“, Gl. ZM, 1899, I). Konstantin Porfirogenet spominje Bosnu u X v. pod imenom Bosone (Rački, Doc., 407). Ona je tada pripadala Srbiji obuhvatajući samo centralni dio: od Rame do Vranduka, od Drine do Vrbasa. Dubrovčani uvijek razlikuju pojam Bosne u Srednjem vijeku od onoga iz doba turkse…