Autor: Gorčin

Govor prvi O definiciji i podjeli pravničke nauke. Ilmi Fikh = pravnička znanost (nauka) je poznavanje šerijatskih pravila postojećih o prometu (postupanju, življenju). Pravnička pravila ili se odnose na budući život, to je pravo (zakoni) o bogoštovlju, ili se odnose na ovaj sviet. Ta se diele na pravila o ženidbenim pogodbama o prometu općem (postupanju) megjusobnom ljudi i o kaznama. A to s toga, što je istiniti svemogući Bog odlučio, da uregjenje ovog svieta, postoji do nekog odregjenog vremena, koje postojanje je vezano za opstanak čovječjeg roda, a ovo vezano je za spajanje muškog spola sa ženskim u svrhu ragjanja…

Unatoč nekim znakovima da se stvari možda popravljaju, još uvijek je nemoguće dati bilo kakvu izjavu o situaciji u Bosni i Hercegovini. Još uvijek čitamo da je prijetnja zračnih napada nagovorila Srbe da povuku tešku artiljeriju sa pozicija iznad i oko Sarajeva, da su ih Rusi na to nagovorili, da su ustvari Srbi premjestili svoje tenkove u civilne zone u kojim zračni napadi nisu mogući i iz kojih mogu napadati Sarajevo podjednako kao i prije, da Rusi i Grci podržavaju NATO, da su se Rusi i Grci iz prkosa prema NATO-u udružili sa svojim pravoslavnim saveznicima Srbima da bi osigurali…

Kompleks zgrada zvani Begovina smješten je uz lijevu obalu Bregave na krajnjoj istočnoj periferiji Stoca. Ovdje se nalaze tri stambena objekta, četiri konaka (musafirhane) i potrebne gospodarske zgrade. Na desnoj obali bregave, suprotno od Begovine, postoji objekat zvani ‘Đulhanumina kuća’ (Mustajbegov konak) koji se sastoji od stambene zgrade, musafirhane i gospodarske zgrade. Begovinu sa Đulhanuminom kućom povezuje Rizvanbegovića most, i svi objekti čine zasebnu urbanu i arhitektnosku cjelinu. Begovina je bila odžak ili, tačnije, malikana porodice Rizvanbegovića. Podizanje zgrada u Begovini počelo je poslije ukidanja kapetanija u Bosni i Hercegovini 1835. godine. Izgradili su ih četvorica braće Rizvanbegovića. Arhitekturu zgrada…

Ja sam relativno lojalan građanin dvije države. U Americi – toj tmurnoj zemlji – uzalud glasam, teška srca platim poreze, dijelim život sa domaćom ženom, i jako se trudim da ne priželjkujem bolnu smrt idiotskom predsjedniku. Ali imam i bosanski pasoš koji rijetko koristim; u Bosnu odem na dirljive odmore i sprovode, a prvog marta, ili oko prvog marta, sa drugim Bosancima iz Chicaga ponosno i revnosno slavim naš Dan nezavisnosti uz prikladno ceremonijalnu večeru. Strogo uzevši, Dan nezavisnosti je 29. Februar – jedna tipično bosanska zavrzlama. Pretpostavljam da bi bilo previše čudno i nesuvereno slaviti ga svake prestupne godine,…

Zastrašujuća enigma smrti jedna je od najstarijih tema umjetnosti, a veliki dio najranije umjetnosti nađen je u prebivalištima preminulih. Zahvaljujući njihovim skulpturama, određeni broj neolitskih nekropola preživjelo je gradove živih. Smatralo se da spomenici za preminule daju vječiti život u kojem je čovjek tražio utjehu za prolaznost života na zemlji. Preminuli su ukopavani u kamene prostorije, ispod humaca, u grobovima od stijena i ogromnih kamenih grobnica. Spomenici Svete Geometrije, mastabe Egipćana bile su zamišljene kao prebivališta mrtvih. Etrušćanski nadgrobni spomenici kao i asteške piramide svjedoče o kultu mrtvih kojim se želi osigurati vječnost. Grčke stele i rimski sarkofazi bili su…

Stolac se nalazi u istočnoj Hercegovini. Smješten je u podnožju srednjevjekovnog grada Vidoški i cestovnim je saobraćajem povezan, preko Dubrava i Domanovića, sa Čapljinom i Mostarom, preko Ljubinja i Popova polja s Trebinjem i Dubrovnikom i preko Dabarskog polja s Nevesinjem, Gackom i Bilećem. Tvrđava u Stocu locirana je na jednom obronku brda Stolački grad, nedaleko od lijeve obale rijeke Bregave, gdje joj se ruševine i danas vide. U izvorima od početka prošlog stoljeća spominje se pod imenom Vidoški, a ovo ime dobila je po rijeci Videštici ili Vidovoj rijeci koja se danas zova Bregava. Sjevernji manji dio Stolačkog polja,…

Ovdje u Mostaru započeo je zaista avanturistički dio našeg putovanja. Nešto što je bilo prisutno u svakom dašku zraka u Dalmaciji i Hrvatskoj nedostajalo je kada smo se probudili idućeg jutra, obukli se i doručkovali sa pogledom na trg ispod naših prozora. Moglo bi se nazvati konformitetom u običajima kao i u vjeri. Ljudi koje smo posmatrali intenzivno su se držali vjere. Bili su muslimani, bili su katolici, bili su pravoslavci. Što se tiče vjenčanja, rođenja, smrti, praktikovali su nepromjenjive obrede, određene ovim vjerama i starijim vjerama koje leže iza njih. Ali u svakom drugom pogledu bilu su visoko izrazito…

Uz lirske pjesme, balade iz Bosne i Hercegovine čine najzreliji i pjesnički najsavršeniji dio narodne poezije. Ono što je u baladi (i romansi) srodno sa epskom pjesmom to je događaj i impersonalno pripovijedanje, ali bez potpune hronologije kakva je u epskoj pjesmi. S lirskom pjesmom baladu vezuje naglašena emocija, čiji intenzitet dovodi do sukoba i uslovljava brz rasplet. Ono što čini posebnost balade i što je resko odvaja od srodnih rodova jeste dramatičnost i sažetost radnje, psihološko poniranje u duševni život junaka, i, u najvećem broju balada, tragičan rasplet. Budući da pjevaju o opštim, “vječnim” temama, balade raznih evropskih naroda…

Nije teško shvatiti osnovne potrebe za hranom, vodom i nekim izvorom energije radi održavanja pukog fizičkog života. Zbog njihove osnovne i očigledne prirode, problem njihovog snabdijevanja smatrala sam prilično banalnim, pa ipak, od početka sam primjetila da veoma blisko pratim da li bi voda ili struja došli u određeno doba dana. Danima kada se to događalo, moje bilješke su neizostavno počinjale sa nečim poput: ‘Danas oko deset sati čula sam kako dolazi voda…’ Objašnjenje za ovu preokupaciju leži u činjenici da su ove stvari bile neophodne za preživljavanje. Još važnije je što nas one upućuju na fenomen neophodan za razumjevanje…

Bosna i Hercegovina je prava riznica ljubavne lirike. Naročit ton toj lirici daje specifičan oblik ljubavne pjesme – sevdalinka. Po svom porijeklu sevdalinka je pjesma nastala u muslimanskoj varoškoj sredini. Ali vrlo brzo ona je, kao poetski izraz “istočnjačko-slovenskog” sevdaha, kako je kazao Jovan Skerlić, postala opšta svojina i sastavni dio nacionalne kulture u širem smislu. Od ljubavne pjesme uopšte sevdalinka se razlikuje dosta specifičnim ljubavnim osjećanjem. To je, najčešće, gorko osjećanje neispunjene ljubavi, čežnje koja je po intenzitetu ravna jakom bolu, potrebe za ljepotom čije je djejstvo gotovo uvijek fatalno. Dert, koji sevdalinke često pominju, jeste naročito suševno stanje…

Govoreći općenito o Crkvi bosanskoj može se s punim pravom reći da je ona pripadala dualističkom pokretu rasprostranjenom na velikom prostoru od  Male Azije, preko Balkana i Italije do južne Francuske i srednje Evrope. S obzirom na činjenicu da su sami krstjani isticali svoje pravovjerje i apostolsko podrijetlo svoje vjere, “vjere bosanske”, može se s razlogom upozoriti da to upućuje na njihovu pripadnost kršćanstvu unutar koga su se postupno izdvojili u posebnu crkvenu organizaciju. Na vezu s prethodnim stanjem upućuje njezin nazin Crkva bosanska, koji potpuno odgovara nazivu katoličke Bosanske biskupije (ecclesia bosnensis) unutar koje je nastala od njezinih slavenskih…

Odbačen u vrtlogu, daleko od Sarajeva, od skladnih bez broja u zaletu bijelih minareta što izbijaju iz drvoreda topola, klanjajućih meditacija, onih ikonostasa opaljenih stoljetnim tamjanom, daleko od hladne i bistre Miljacke poput djevojačke duše, uhvatio sam se slabina moje rodne francuske provincije. Osamljen na svojoj strmini “na bodljama” iznad starog Slobodnog grada, sjedišta Frans-Komte, dok se sav preznojavam od neprijateljsko vojske, doušnika i denuncijatora režima na svim stranama – nisam ništa zaboravio. Osjetio sam još više – u isto vrijeme njene fizičke odsutnosti, žalosni paradoks – duhovno prisustvo moje drage Bosne… Moja arhivska istraživanja u toku duge sezone već…