Az, rab božiji Matej, imenom ban bosn'ski Ninoslav, klnu se obćini dubrovačkoj: Da stoji s vami u mir i u vsaku pravdu – kako su stali i moji stari.
I da svobodno hodite u mojej zemlji – da vi nije desetka nikogare.
Ako vi tko učini krivinu mojih kmeti – da se pri pred’ mnom.
A ako vi ja pravine ne učini, to – to ja kriv.
I, ako se razratite s kraljem s raškim – da vas ne dam, s vsim vašim dobitkom.
I da vi uhranu.
I čto se učinilo prije ili poslje – da se pri.
I da nije izma, n’ da je pravda.
Da se ne uzimlje desetka – dokole sam ja živ, i moje dijete, i moje unučje.
Kto sije preskoči – da je klet.
I kada pridu u Dubrovnik – da na me ne ustane niktore.
Dje ja s'm sad, u svojej zemlji – kto hoće iskati, išti! Dje ja s'm rad pravdu učine.
I ako pravdu ne učini – da s'm kriv…
I ne bješe moje pečati velije – odnesena bješe.
Da tozi je moja pečat – ka je pri knjizi!…
Povelja o vječnom miru i prijateljstvu koju je ban Ninoslav izdao Dubrovčanima, nalazila se u Beogradu, ali joj se od 1941. godine zameo trag – možda je spaljena za vrijeme bombardovanja grada. Nepoznati dijak unio je mnoge osobenosti u radu na izradi povelje, te se ona razlikuje od svih, ne samo bosanskih nego i južnoslavenskih diplomatskih dokumenata državnih kancelarija. Pečat na povelji bio je tzv. mali, ili tajni, a matrica je antička gema, po primjeru kancelarija zapadne Evrope. Takav sigillum secretum predstavljao je po svoj prilici novinu, te iz bojazni da ga Dubrovčani ne priznaju (bio je bez banova lika i natpisa), upozorava ban u tekstu da je pečat ispravan, jer je raniji, veliki pečat nestao! Vjerovatno je pečat izgubljen u nekoj vojni što su je Ninoslavljevi neprijatelji u to vrijeme vodili protiv Bosne.
U pisanju slova anonimni dijak unio je neke novine, koje će daljim razvojem pismu u Bosni dati sasvim specifičan i osebujan karakter.
F. Mikošić: Monumenta serbica, XXXVI, Viennae, 1858.
G. Čermošnik: Bosanske i humske povelje, GZM, Sarajevo, 1948.
Mak Dizdar, Stari bosanski tekstovi, Svjetlost, Sarajevo, 1971.